PONOSAN BITI: PEDESET GODINA PROSLAVE PONOSA
LGBTQ parade su najpoznatija i najvažnija proslava gej zajednice. Istorija ponosa je puna svetlih trenutaka i borbi za prava homoseksualaca. Ponosni smo što smo dio naše velike porodice i u ovom članku nudimo vam da naučite nešto više o historiji ponosa.
Prisjećajući se prvih godina proslave Pridea ranih 1970-ih, fotograf Stanley Stellar prisjeća se kako je sva energija bila koncentrisana u malom dijelu ulice Christopher u West Villageu u New Yorku. U to vrijeme, to je bio rijedak kvart u koji su homoseksualci mogli ići i sastajati se u javnosti, a parade ponosa su radile i na nivou susjedstva - daleko od procijenjenih pet miliona ljudi koji su prisustvovali događaju Svjetskog ponosa prošlog jula u New Yorku City, najveća LGBTQ proslava u istoriji.
"Počelo je kao mala društvena stvar", prisjeća se Stelar, sada 75-godišnjak. „Bilo je i učesnika marša — veoma hrabrih duša sa znakovima, poput Marše P. Džonson, koja je inspirisala sve nas. Kada bi nam se ljudi rugali, automobili bi prolazili i pljuvali na nas, stalno vikali na nas, Marsha bi bila tu, izgledala nečuveno i veličanstveno u svojoj vlastitoj estetici, i govorila bi 'ne obazirite se na njih.' To je ono čemu služi 'P', 'ne obraćajte im pažnju, ne dozvolite im da nas zaustave'.”
Taj nezaustavljivi duh sada obilježava svoju 50. godišnjicu: održane su prve Parade ponosa mjesto u SAD-u 1970. godine, godinu dana nakon ustanka u Stonewall Inn-u koji mnogi smatraju katalizatorom modernog pokreta za oslobođenje LGBTQ-a. U godini kada je koronavirus spriječio velika okupljanja i kada su mnogi događaji Pridea otkazani ili odgođeni, preko 500 Pride i LGBTQIA+ organizacija zajednice iz 91 zemlje će učestvovati na Global Prideu 27. juna. Ali, tokom decenija, parade ponosa su evoluirale na način koji nadilazi broj učesnika - a nakon što ih je fotografisao pet decenija, Stellar je video tu evoluciju iz prve ruke. „To je bio epicentar gej sveta“, kaže on o ranim godinama Pridea.
Pobuna u Stonewall-u odvijala se tokom niza noći krajem juna 1969. Iako je LGBTQ zajednica u nekoliko manjih prilika kasnih 1960-ih u gradovima poput San Francisca i LA-a suprotstavljala policijsku diskriminaciju, Stonewall je probio neviđeno način.
„Ljudi su bili spremni za događaj kao što je Stonewall, i imali su komunikaciju i planiranje da odmah počnu pričati“, kaže Katherine McFarland Bruce, autorica knjige Povorke ponosa: Kako je parada promijenila svijet. Grupe aktivista u LA-u i Čikagu, koje su takođe održavale Parade ponosa 1970. godine, odmah su uspostavile veze sa kolegama u Njujorku kako bi planirale akcije povodom godišnjice. Dok je u LA-u duh bio više zabava i slavlje, Bruce kaže, New York je više planiran kao akcija za povezivanje aktivista. "Moramo izaći na otvoreno i prestati da se stidimo, inače će nas ljudi nastaviti tretirati kao nakaze", rekao je jedan učesnik parade u Njujorku za New York Times 1970. godine. "Ovaj marš je afirmacija i deklaracija našeg novog ponosa.”
Do 1980. parade ponosa su se održavale širom svijeta u gradovima poput Montreala, Londona, Meksiko Sitija i Sidneja. Ali kako je ta decenija počela, ton događaja se promenio, jer su tragedije krize AIDS-a postale centralne za akcije i demonstracije. U to vrijeme, Stellar je imao veliki krug queer prijatelja i počeo je stvarati više Fotografije zajednice da dokumentuju njihov svakodnevni život. „Stvarno sam se osećao kao da dugujem nama, kao u queer 'nama', da počnem samo da fotografišem koga poznajem i za koga sam mislio da je vredan pamćenja,” kaže Stellar, koji ima predstojeću digitalnu izložbu koju vodi Kapp Kapp Galerija, sa 10% prihoda za podršku Institutu Marsha P. Johnson.
Bruceu, Pride pokazuje kako je LGBTQ zajednica bila u stanju da dosljedno zahtijeva akciju i vidljivost oko aktuelnih problema.
Dok su 1980-ih, grupe organizirane oko krize AIDS-a, 1990-te su doživjele veću medijsku vidljivost za LGBTQ osobe u javnom životu, što je dovelo do toga da je sve više preduzeća počelo da se uključuje za učešće na Prideu. Dok je godišnjica Stonewall-a već dugo bila vrijeme za godišnje događaje ponosa, predsjednik Bill Clinton je 1999. godine izdao proglas da će svaki jun biti Mjesec ponosa homoseksualaca i lezbijki u SAD-u (predsjednik Barack Obama je proširio definiciju 2008. godine, kada je izdao proglas da se mjesec jun obilježava kao mjesec ponosa lezbijki, homoseksualaca, biseksualaca i transrodnih osoba.)
Početkom 2000-ih tada je došlo do veće kampanje za istopolnih brakova. Tokom ljeta 2010., Bruce je radila savremeno istraživanje za svoju knjigu, prisustvujući šest različitih parada ponosa širom SAD-a, uključujući onu u San Diegu, domu najveće koncentracije vojnog osoblja u zemlji, gdje je kampanja bila koncentrisana na ukidanje „nemoj pitaj, ne govori”. „Mislim da je Pride sredstvo za LGBT grupe da se teme dana čuju kako u svojoj zajednici tako iu široj građanskoj zajednici kojoj pripadaju“, razmišlja Bruce — dodajući da su posljednjih godina kampanje za rasnu pravdu i transrodnost prava su postala istaknutija.
Ipak, kako su se ove međusobne nepravde izdigle u prvi plan javne svijesti, nekoliko aspekata velikih, dugotrajnih parada ponosa našlo se pod većom pažnjom — vraćajući Pride, na neki način, njegovo porijeklo vođeno protestima.
Neki LBGTQ aktivisti i organizatori zajednice kritizirali su korporatizaciju Pridea, jer parade traže od kompanija sponzorstvo kako bi pomogli u finansijskim zahtjevima brzo rastuće mase. Drugi se pitaju da li iza duge stoji neka duboko ukorijenjena akcija zastave. „Šta se dešava 1. jula kada naši stariji ne mogu da dobiju smeštaj, a deca bivaju izbačena iz svojih domova, a i trans žene i cis žene budu ubijane na ulici? Neka ta duga znači nešto 365 dana u godini”, Ellen Broidy, članica Gej oslobodilačkog fronta i suosnivač prvog godišnjeg Marša ponosa homoseksualaca 1970. godine.
Aktivisti u New Yorku i San Franciscu započeli su svoje zasebne parade kako bi protestirali protiv policijske i korporativne umiješanosti na etabliranijim paradama, s obzirom na istorijske i savremene nivoe nesrazmjernog rada policije nad crnačkim i queer zajednicama. I, kao odgovor na nedostatak raznolikosti u najvećim događajima ponosa, organizatori su pokrenuli događaje kako bi stvorili siguran prostor za marginaliziranije među LGBTQ zajednicom. U Velikoj Britaniji je porasla podrška UK Black Prideu, koji je započeo 2005. godine kao mali skup koji su organizirale crne lezbijke kako bi se okupile i podijelile iskustva. Događaj je sada najveća evropska proslava LGBTQ osoba afričkog, azijskog, karipskog, bliskoistočnog i latinoameričkog porijekla i nije povezana s Prideom u Londonu, koji je u prošlosti bio kritikovan zbog nedostatka raznolikosti.
Za druge, koji žive u sredinama u kojima biti homoseksualac riskira nasilje koje je odobrila država, pa čak i smrt, događaji Pridea obavljaju funkciju sličnu onoj koja je viđena u mjestima poput New Yorka 1970-ih, kao vitalna linija spasa. Posljednjih godina zajednice u eSwatiniju, Trinidadu i Tobagu i Nepalu organiziraju svoje prve parade ponosa. Aktivistkinja Kasha Jacqueline Nabageser organizirala je prvu proslavu Prajda u Ugandi 2012. godine, nakon što je shvatila da je bila na nekoliko Prajda širom svijeta, ali nikada u svojoj zemlji, gdje dugotrajni zakoni zaostali iz kolonijalne ere kriminaliziraju istopolne aktivnosti. „Za mene je to bilo vrijeme da okupim zajednicu i da znaju da nisu sami, gdje god da se kriju“, kaže Nabageser, dodajući da su na događaj došli ljudi koji sebe možda nisu vidjeli kao LGBTQ aktiviste, a kasnije se pridružio zagovaranju prava homoseksualaca u zemlji. Najmanje 180 ljudi pojavilo se na prvom događaju u gradu Entebbeu, i dok je vlada Ugande pokušala zatvoriti naknadne proslave Pridea, Nabageser vidi odmazdu kao znak moći zajednice u njenoj vidljivosti.
„Što nas [vlada] više zaustavlja, to više čine zajednicu ljutijom i željnijom Prajda. Za nas je to bila pobeda”, kaže ona i dodaje da zajednica jeste planiranje načine za sigurno slavlje u malim grupama usred pandemije koronavirusa. “Na ovaj ili onaj način, imaćemo Pride i moramo da nastavimo borbu.”
Ostavite odgovor